Život teče u laganom ritmu

Prolazeći Baranjom ne mogu a da ne ubacim cd s pjesmama Zvonka Bogdana, Balaševića, probranih tamburaša. I nekako s godinama mi se u mom fotografskom poslu ti autori i te tamburice uvukle pod kožu toliko da ništa drugo skoro i da ne slušam. Danas sam iz nekog razloga ovu pjesmu stalno puštao iz početka. Podsjetila me na nekog, podsjetila me na nešto. I ta klupa, i ta Baranja i taj snijeg i hladnoća a opet oko srca toplo. A stihovi kažu…

Život teče u laganom ritmu, tamburaši to najbolje prate
Topot konja sa osmijehom žena, često noću u moj život svrate

Kad se sitim pisme od nedavna, uhvati me neka čudna sjeta
Pa mi često na um padnu riči, Ne mogu se točno sjetit’ ljeta

Krenuli smo svak na svoju stranu, ne živi se više k’o nekada
Čini mi se sudbina me steže, pa se neću vratiti nikad

Ostavit’ ću grobove i didu, i sve pisme što su znali svirci
I sve nane, čizme i salaše, i sva žita u mojoj ravnici
I sve nane, čizme i salaše, i mrkove u mojoj ravnici

Dunavom će možda plovit lađe, tamo-amo kako se ‘ko snađe
A ja ću negdje gledat u daljinu, i sve više tražiti tišinu

Share

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *